Prokleti akvarel /ili kako postati patetican na moru/


Voljela bih opet pohvatati rijeci… mrezom za ribe. Stajati na brodu, gledati iza sebe i shvatati sve sto nikad nisam mogla. Pustiti akvarel da se sam nacrta; bez straha.
Pogledati u plavo ispod sebe i uhvatiti ono sto mi nedostaje da sebe objasnim.

Za ovih sedam dana provedenih na Korculi, cesto sam razmisljala o svome ocu. O njegovim crtezima. O zvukovima sa njegove gitare. O vinu i djevojkama o kojima mi je pricao.

Crtala sam i bojila do iznemoglosti.

Kasnije sam vidjela nacin na koji posmatra moje radove. Sve te nijanse pogleda… covjeka koji vise ne moze da slika. Kao ona boja mora po noci, boja nafte.

Bojila sam, bez razmisljanja, svim bojama na svijetu. Samo mi je jedna nedostajala, boja koja ce me objasniti.

Postojalo je vrijeme razervisano za moju majku. Pred spavanje. Svake noci. Znala sam da cu, kad se vratim, vidjeti jos vece podocnjake na njenom licu. Kao ona nijansa plavog mora kad je nebo olujno.


Trebala mi je samo jedna rijec, jedna boja srdela uhvacenih u mrezi.
Boja sutnje i zacrtanog puta. Boja covjeka uhvacenog u pustinji.
Samo jedna koja ce me objasniti
Da ne zelim da budem more boje podocnjaka i tuga boje nafte.

 

noir
jedem ljude ponekad.

Komentariši