Ali nije.

Mislim da sam htjela da svijet danas mirise drugacije. Mislim da mi je trebalo. I voljela bih da je danas neko znao, neko bio tu, neko slusao.

Naporan dan, ispit na kojem sam fulila slikara a pogodila sliku /idiot/, vjezbe i citavo krdo ljudi.
Nekoliko komplimenata, dosadnih i identicnih.
Nekoliko zalbi i jadikovanja, dosadnih i identicnih.
Nekoliko misli.
I grad zombija.

Cekam da predjem ulicu, molim nebesa da semafor proradi /ako radi, onda crvenom ciki fali glava. Uvijek./
Semafor ne radi.
Cekam.
Onda prilazi nana, stara k'o Grcka, kaze:
"Sine, gdje je trolejbuska stanica, trebam na pijacu?"
Reko’, tamo i tamo.
Pita treba li prelaziti ulicu, jer je strah da je nesto ne udari.
Kaze da zivi ovdje 20 godina. Da je do jucer znala gdje je stanica. Da ima secer, pa ne zna vise nista.
A onda se nasmije i kaze: "Ko pita, ne skita.", a meni dodje da fino odem u tri picke materine od tog osmijeha.
Dodje mi da ne budem sama.
Ponekad mi dodje da ne budem sama u 15 stopa cistog, bijelog snijega.

noir
jedem ljude ponekad.

5 komentara

  1. I can`t believe I registered on this shit just to comment your blog or whatever you kids call it these days.

    that`s how much I love you, not that you deserve it, you undedicated miserable friend.

    but I have to say: this post gives away on how lonely you are most of your life. Not that you don`t have anyone it`s just…..you don`t know how not to be.

    So fucking depressing I know. Can`t really say it any other way.
    But above all I love you puffy little thing.
    B.Davis (the real one, not these posers taking over my name these days)

Komentariši